Jos jedna King of limbs recenzija

Ipak sam se bio zaletio sa prvom recenzijom. Da je bilo koja druga grupa u pitanju, ali zaista BILO koja druga, jednom albumu koji me na prvo slusanje TOLIKO smori vjerovatno NIKAD ne bih dao drugu priliku. Neka moja ZAISTA stara raja me preko Facebooka ipak malo pokolebala u stavu, i na kraju su me nagovorili da ga jos malo odslusam. Da je BILO koja druga raja u pitanju, ne bi me nagovorili. Ali, to je upravo ona raja s kojom sam sjedio u jednom dalekom dnevnom boravku kad smo prvi put gurnuli u liniju CD Amnesiac. U tom momentu, nas nekoliko je sjedilo za stolom, ostatak ekipe na kaucu ispred linije, bili smo nekako dvije grupe, sve dok nije pocela Pyramid song. Onda smo svi odjednom zacutali kao na misi. I dan danas se mogu tacno sjetiti ko je sve bio, i gdje je sjedio. Kazu da se stariji ljudi sjecaju gdje su bili kad je ubijen Kennedy, oni mojih godina se uglavnom sjecaju gdje su bili 11 septembra. Ja se sjecam tacno s kim sam bio kad sam prvi put cuo Pyramid song.
King of limbs, dakle. Ok, smor je na prvu, i ok, ja sam zaljubljen, pa mi ta njihova depra jednostavno vise ne pada na plodno tlo. Sto ipak ne znaci da NISAM paranoik, i da, kao sto kaze Andrea Pazienza, "strah, onaj pravi, ne zna biti na dnu mog djecackog srca".
Veceras sam poslusao King of Limbs na nacin na koji bi ga, valjda, i trebalo preslusati. U slusalicama, nocu, hodajuci od mog bivseg stana kod trznice do mog sadasnjeg stana na Grbavici, nocu, kroz grad prekriven snijegom, onaj isti grad gdje svaku noc neko nekog izbode nozem. Ako se pocnete osvrtati oko sebe, i ako pocnete zastajkivati, album traje otprilike koliko i ta setnja.
Mogao bih sada reci, kao pravi recenzent, da je i dalje rijec o grupi sa najpunijim zvukom na svijetu, premda ovaj put ponesto predvidljivijim nego ono na sta su nas do sada navikli. Mogao bih reci da se radi o hrabrom albumu, jer zaista ne podilazi cak ni najzagrizenijem fanu poput mene.
Ono sto je, ipak, po meni najvaznije je da vas, dok se vracate kuci, u jednom momentu zvukovi pocinju napadati. Pocinju se sunjati, iz jednog mraka u drugi, iza kontejnera, sa balkona, iz poneke jos uvijek spaljene zgrade, opkoljavaju vas, ostavljaju tragove po snijegu, odbacuju vas u jedan paralelni a opet istovjetan rodni grad. Prikazuju vam ulice onako kako, vjerovatno, ljudi izgledaju sami sebi kad klinicki umru, pa se onda gledaju na operacionom stolu odozgo, dok ih opet ne povrate u zivot. radi se u stvari o jednoj sve o svemu primitivnoj, tjelesnoj, karnalnoj igri, u kojem su Radiohed oduvijek bili vjesti. Njihova dosadasnja depresija je u stvari, kao se to vec kaze na nasem jeziku, EXORCISM depresije, poslije njihovog albuma vise ne mozes biti depresivan, kao sto se nakon jako dobrog horora, ili ovog njihovog zadnjeg albuma, u stvari vise zaista i ne bojis svijeta oko sebe.
U stvari, ne bi se bojao, da se, potpuno apsurdno i sokantno, album ne zavrsava rijecima "probudi me". Uopste ne znam koliko djubre moras biti da me oslobodis straha, i onda zavrsis album na tako hirurski hladan nacin.
Jos jednom, dakle, novi album Radioheda je, premda ovaj put ne na prvo slusanje, jedno neponovljivo iskustvo.