beats by dre cheap

Protiv ironije

Još radim na Half-Half, slici ciji sam zavrsetak vec nekoliko puta proslavio u kafani. Razmisljam o masi nekih stvari sada kad se taj kraj, konacno, ipak ponegdje nazire, a ponajvise u cinjenici da imam vec u glavi IDUCU sliku, i jedva cekam da je zapocnem. Jedna od stvari o kojima razmisljam je cinjenica da je Half-Half nesto najmanje ironicno sto u zivotu mozete zamisliti. Slika koja sama sebe uzima uzasno zaozbiljno. Rekoh sebi sinoc, PREVISE zaozbiljno, i tu se nekako zamislim. Zasto smatramo da je LOSE uzeti se zaozbiljno? Ako prelistamo bilo koji pregled istorije umjetnosti, shvaticemo da se zapadna umjetnost HILJADAMA GODINA uzimala zaozbiljno, sve do... pa, rekao bih do Marcela Duchampa.
Duchamp je zatrovao umjetnost ironijom.
Da, znam kako to zvuci.
Preozbiljno.
Nakon Duchampa, postalo je nekako cool biti ironican, i nasmijati se prije svega samoj umjetnosti. Ali, cemu taj smijeh? Naravno, i sam uzivam u smijehu, ali za tu svrhu koristim viceve, izvale, komedije i tako dalje. Zasto bi TO bila svrha umjetnosti? Ili, jos gore, kako to obicno biva, zasto bi PODSMIJEH bio svrha? Savremeni umjetnik sagleda neku temu koju zeli produbiti, sta ja znam, postkomunizam, nasilje, ljudske odnose, i onda to sofisticirano, umjetnicki onako, izironizira.
Problem je u tome sto ironija NIJE oruzje!
Tko kazem upravo ja koji sam do prije nekoliko dana tu recenicu ponavljao svima kao mantru. Sad shvatam da je ironija u stvari uljuljkavanje u sopstvenu superiornost nad problemom, ali nikako i njegovo rjesenje! Mozemo se mi u nasim krugovima tridesetogodisnjih kreativaca i clanova nevladinog sektora smijati koliko hocemo Dodiku, ili medjureligijskom vijecu, ali time samo dokazujemo koliko smo u stvari ne pametni, kako mislimo, nego, da izvinete, glupi. Mogu se ljudi smijati koliko hoce Berlusconiju jer su, zaboga, radical chic, lijevo orjentisani intelektualci ili sta sve ne, on je ipak na vlasti. Drugi ljudi, medju kojima moji roditelji, ili recimo nadrealisti, su se smijali devedesete godine na pomen rata, pa su se onda smijali sami sebi i u ratu, pod opsadom, smisljajuci viceve i nove skeceve. Nije poenta sto ih je smijeh mozda odrzao u teskim trenutcima i pod granatama, poenta je sto je do granata uopste doslo. Sto nisu ucinili nista. Ne kazem da su mogli sprijeciti rat, vjerovatno nisu, ali mogli su, vrlo jednostavno, pobjeci. Ali, izgleda, nisu mogli od smijeha. Neki i jesu, u stvari, poput Neleta ili Kusturice, i eno ih sad hodaju u sajkacama, slika i prilika mita, sto samo znaci da su se smijali i kad nisu kontali fol.
Na ozbiljne probleme bi se mozda trebalo, sta ja znam, mozda poceti reagovati na neki nacin?
Naravno, ne kazem da treba reagovati kroz umjetnost. Kazem samo da je umjetnost nekoc stvarala mitove, pa zasto to i sada ne bi radila? Onako... ozbiljno. Okruzeni smo mitovima, a sto im se god MI vise smijemo, to ih NEKO ozbiljnije shvaca. Zasto se nama sto se smijemo cinjenici da je Ceric izgubio psa koji se odaziva na ime Dudu nemoguce zamisliti da na mit odgovorimo mitom? Ljudi su se smijali Bushu, a on je ipak dobijao izbore, sve dok tamo neki Obama nije natjerao desetine hiljada ljudi da u horu, nacisticki, ponavljaju Yes we can.
Nije poenta ismijati mit, treba stisnuti pa ga stvoriti. Nije poenta dodati brkove Mona Lizi, poenta je nacrtati je.
Zasto gubimo bitke od ljudi koji se bez ikakve griznje savjesti shvataju preozbiljno?

theTurista
http://thetourist.blogger.ba
26/05/2011 21:51