08.04.2011.

Ja sam BIO tu

Osjecaj koji sam imao kad sam se popeo da slikam pred onolikim brojem ljudi (hvala svima koji su dosli) je jedno potpuno novo iskustvo u mom zivotu. Moglo bi se mozda usporediti s efektom kokaina. Bio sam sretan, u potpunosti, i opusten, i osjecao sam se bas kako bih se htio osjecati cijelog zivota... a onda sam pred kraj, kad me spustilo, postao nervozan, razdrazljiv, i zloban. Lose sam spavao (premda sam spavao takodjer onako kako bih htio spavati cijeli zivot, zagrljen s njom), skrgutao sam zubima, i onda sam poslije toga cijeli dan bio los, u daunu i depresivan. Da, da, sve redom simptomi uzimanja kokaina. Cak mislim i da sam se navukao, i da jedva cekam neki novi performance.

04.04.2011.

"Ja sam bio tu"

To je naslov izlozbe koju cu upriliciti u cetvrtak 7 aprila u 9 sati uvece u galeriji Zvono-clubu Underground. Ko dodje, moguce je da ce i sam zavrsiti na slavnom zidu grupe Zvono u vidu portreta koje cu na licu mjesta praviti. Inace, ne mogu da ne podvucem koliko je Sarajevo u zadnje vrijeme prepuno jako bitnih kulturnih dogadjaja: ove sedmice ide Rambo Amadeus, pa Manu Chao, pa ja. Kakav New York, kakve trice!

17.03.2011.

Preokret

I sta ja sad da radim sa ovolikom lovom?

16.03.2011.

Pregovori

05.03.2011.

Vrt i kuca

U zadnje vrijeme sam vec nekoliko puta pisao o istoriji, gradnji, kamenju koje je neko postavio na drugo kamenje. Postoji jedna slika od Affana Ramica koja po meni prikazuje upravo to sto ja pokusavam da objasnim. Slika je iz osamdeset druge godine, tako da je jedna od rijetkih prijeratnih slika koje su prezivjele unistavanje njegovog ateljea na Grbavici. Zove se Vrt i Kuca, nalazi se u njegovoj monografiji, premda fotografija ne moze prenijeti ni DJELIC dozivljaja, i prilicno je mala, kao i sve njegove najljepse slike. Prefinjeni detalji naslikani olovkom (krov, gelender, prozor) suprotstavljaju se matericnim mrljama boje. Krosnje drveca su kontrapunkt cistim geometrijskim oblicima, krugovima i kvadratima. Najvaznije od svega, od danas sam ja ponosni vlasnik tog remek-djela. Sad znam kako zelim provesti zivot: sa mojom ljubavi i sa slikama.

02.03.2011.

Jos jedna King of limbs recenzija

Ipak sam se bio zaletio sa prvom recenzijom. Da je bilo koja druga grupa u pitanju, ali zaista BILO koja druga, jednom albumu koji me na prvo slusanje TOLIKO smori vjerovatno NIKAD ne bih dao drugu priliku. Neka moja ZAISTA stara raja me preko Facebooka ipak malo pokolebala u stavu, i na kraju su me nagovorili da ga jos malo odslusam. Da je BILO koja druga raja u pitanju, ne bi me nagovorili. Ali, to je upravo ona raja s kojom sam sjedio u jednom dalekom dnevnom boravku kad smo prvi put gurnuli u liniju CD Amnesiac. U tom momentu, nas nekoliko je sjedilo za stolom, ostatak ekipe na kaucu ispred linije, bili smo nekako dvije grupe, sve dok nije pocela Pyramid song. Onda smo svi odjednom zacutali kao na misi. I dan danas se mogu tacno sjetiti ko je sve bio, i gdje je sjedio. Kazu da se stariji ljudi sjecaju gdje su bili kad je ubijen Kennedy, oni mojih godina se uglavnom sjecaju gdje su bili 11 septembra. Ja se sjecam tacno s kim sam bio kad sam prvi put cuo Pyramid song.
King of limbs, dakle. Ok, smor je na prvu, i ok, ja sam zaljubljen, pa mi ta njihova depra jednostavno vise ne pada na plodno tlo. Sto ipak ne znaci da NISAM paranoik, i da, kao sto kaze Andrea Pazienza, "strah, onaj pravi, ne zna biti na dnu mog djecackog srca".
Veceras sam poslusao King of Limbs na nacin na koji bi ga, valjda, i trebalo preslusati. U slusalicama, nocu, hodajuci od mog bivseg stana kod trznice do mog sadasnjeg stana na Grbavici, nocu, kroz grad prekriven snijegom, onaj isti grad gdje svaku noc neko nekog izbode nozem. Ako se pocnete osvrtati oko sebe, i ako pocnete zastajkivati, album traje otprilike koliko i ta setnja.
Mogao bih sada reci, kao pravi recenzent, da je i dalje rijec o grupi sa najpunijim zvukom na svijetu, premda ovaj put ponesto predvidljivijim nego ono na sta su nas do sada navikli. Mogao bih reci da se radi o hrabrom albumu, jer zaista ne podilazi cak ni najzagrizenijem fanu poput mene.
Ono sto je, ipak, po meni najvaznije je da vas, dok se vracate kuci, u jednom momentu zvukovi pocinju napadati. Pocinju se sunjati, iz jednog mraka u drugi, iza kontejnera, sa balkona, iz poneke jos uvijek spaljene zgrade, opkoljavaju vas, ostavljaju tragove po snijegu, odbacuju vas u jedan paralelni a opet istovjetan rodni grad. Prikazuju vam ulice onako kako, vjerovatno, ljudi izgledaju sami sebi kad klinicki umru, pa se onda gledaju na operacionom stolu odozgo, dok ih opet ne povrate u zivot. radi se u stvari o jednoj sve o svemu primitivnoj, tjelesnoj, karnalnoj igri, u kojem su Radiohed oduvijek bili vjesti. Njihova dosadasnja depresija je u stvari, kao se to vec kaze na nasem jeziku, EXORCISM depresije, poslije njihovog albuma vise ne mozes biti depresivan, kao sto se nakon jako dobrog horora, ili ovog njihovog zadnjeg albuma, u stvari vise zaista i ne bojis svijeta oko sebe.
U stvari, ne bi se bojao, da se, potpuno apsurdno i sokantno, album ne zavrsava rijecima "probudi me". Uopste ne znam koliko djubre moras biti da me oslobodis straha, i onda zavrsis album na tako hirurski hladan nacin.
Jos jednom, dakle, novi album Radioheda je, premda ovaj put ne na prvo slusanje, jedno neponovljivo iskustvo.  

01.03.2011.

Totalna rasprodaja

ph: Fedja Krvavac

01.03.2011.

Povecanje penisa

Otkako znam za internet, znam i za reklame koje se stalno pojavljuju, nekad na porno sajtovima, a nekad cisto onako, u mailboxu, i obecavaju nevjerovatna uvecavanja penisa (u mnozini) uz malo ili nimalo truda i u inat svim zakonima genetike, gravitacije, anatomije i zdravog razuma. Mora da negdje, ipak, postoji neko trziste za to.
Ne ulazim u kompletnu problematiku gluposti i ludila kojim treba da si obdaren (ili centimetara kojima NISI obdaren) da bi povjerovao da je ono sto reklame nude moguce. Hej, ko sam ja da sudim? Zivim u gradu koji je ONAKO docekao Meki Torabija. 
Ono sto me cudi je, a mozda sam JA cudan, zasto bi neko uopste htio promijeniti velicinu svog spolovila? Onako, objektivno, sva sala i sve poslovice na stranu. Reklame cesto obecavaju da ce to "uciniti nas seksualni zivot uzbudljivijim". Iskreno, ja ne mislim tako. Orgazam je orgazam, i nije sad, ono, da se PROSTIRE cijelom duzinom penisa, pa da bude tim jaci sto je penis veci.
Ili, mozda, ono sto reklama pokusava nagovijestiti je da ce ti seksualni zivot biti uzbudljiviji jer ce te vise zena htjeti. I to takodjer sumnjam. Da li lik koji se zaleti da kupi proizvod planira izaci uvece u diskoteku i pohvaliti se prvoj djevojci koja naidje da mu je penis izrastao za dodatnih 10 centimetara? I kako je INACE moguce zapoceti bilo kakav razgovor o dimenzijama penisa a da te to ne vrati automatski upravo na mjesto odakle je sve i pocelo: na gledanje pornica na internetu.
Ili, cekajte, mozda ipak kontam. Mozda taj neki neo-kurati lik konta da ce se nakon prve djevojke koju premunta stvari, to jest stvar, procuti, da ce njegov penis ici od usta do usta? I to mi je pomalo... nategnuto. Ako mozes naci TU JEDNU zenu koja ce pokrenuti gossip, onda mozes jednostavno naci i bilo koju drugu, istim ili slicnim metodama. Ili, cak, zadrzati onu prvu, sto je nesto sto likovima koji pate od kompleksa malog penisa, izgleda, cak i ne pada na pamet.
Eh, da, znam sta cete mi prebaciti: mislim samo na sopstveni uzitak. Velicina je IPAK bitna da se zadovolji partnerica. To je mozda istinito a mozda i nije, koplja se jos uvijek lome, ali u svakom slucaju, povlaci jedno zanimljivo pitanje: zar se onda pilule za izrastanje dodatnih centimetara ne bi trebale reklamirati u zenskim casopisima, umjesto na muskoj pornografiji? Zar mailovi ne bi trebali dolaziti mojoj djevojci umjesto meni? Zar ne bi slogan trebao biti "povecajte NJEGOV (umjesto SVOJ) penis?" Jer, ovako kako je sad, ili je kompletna xafsinska taktika ovdje fulala target, ili su muskarci puno darezljiviji, saosjecajniji i nesebicniji nego sto vi, drage djevojke, mislite.

27.02.2011.

Milenijumi

Odavno vec smatram da je glavna tema slika koje jos uvijek TREBAM naslikati neki sukob kolektivnog i individualnog identiteta. Sukob istorije i ljubavi. Vec sam pisao o tome.
Ono sto me u zadnje vrijeme sve vise zaokuplja, a i o tome sam pisao dok sam bio u Italiji, je potreba za drevnim, za iskonskim, za kontinuitetom. U knjizi koju sam od svoje ljubavi dobio za Valentinovo (pa mi recite jos nesto protiv tog praznika), u knjizi koja se, izgleda, pomalo otkriva kao jedna od znacajnijih u mom zivotu, sam procitao kao je Leonard Cohen dobio stipendiju, prije nego sto ce postati kantautor, kako bi "posjetio drevne gradove Atinu, Rim i Jerusalem i o tome napisao roman".
Ta stura, novinarska recenica u stvari opisuje tacno ono sto bih ja zelio da uradim. Naravno, ta tri grada, kao takva, su sve u svemu sporedna, postoje i mnogi drugi, u kolijevci civilizacija koju predstavlja mediteran.
Volio bih vidjeti kamen koji je neko postavio na neki drugi kamen prije tri hiljade godina (tamo gdje sam zavrsio srednju skolu, postoji tabla na kojoj pise "grad XX posvecuje ovu tablu gradu Jerusalemu povodom 3000 godisnjice njegovog osnivanja". TRI HILJADE GODINA! Mi smo ovdje pripadnici kojekakvih naroda i narodnosti, koliko? dvjesto godina). Sto znaci, da sam u neku ruku do sad bio u zabludi, nije ljubav ono individualno i privremeno sto se sukobljava sa istorijom, vec upravo suprotno. ISTORIJSKI termini pripadnosti nekom narodu su, u stvari, ono sto je prolazno, a ono sto je vjecno je akt ljubavi. Neko ko je stavio kamen na drugi kamen prije 3000 godina nije pripadao niti jednom danasnjem narodu, ali je imao tu pobudu jer je htio napraviti dom za sebe i svoju dragu, ili za svoju djecu, ili je htio zaraditi novac, u 99 posto slucajeva ne za sebe, vec za svoje voljene. Onaj ko je sam, on u stvari ne razmislja o svemu tome.
Zato sam pomalo promijenio misljenje, i vise ne vjerujem da je individualni identitet vezan za ljubavi, i obrnuto. Ljubav je ta koja prevazilazi jedinku, i prostor i vrijeme, i cini te, kao sto rece MOJA ljubav veceras, dijelom jedne kosmicke snage.
Tu snagu, ili neku slicnu, budisti zovu nirvana. I, ma koliko to lose zvucalo, u njoj nema individualnog. Tu si da se osjecas pripadnikom neceg puno veceg od tebe. Neceg za sta je cak i tih 3000 godina samo treptaj.
A zamislite tek onih dvjesto godina postojanja nasih naroda.
Cini mi se da svaka generacija misli za sebe da je izmislila ljubav, da prije i poslije njih toga nije bilo "na pravi nacin". Kad prekinemo razmisljati na taj nacin (a vjerovatno nikad necemo), konsolidovace se narod ljubavi, i sve ce podjele postati itekako sekundarnije.

21.02.2011.

King of limbs - recenzija

Nekad sam govorio da su svijetli momenti u mom zivotu novi albumi Radioheada i novi filmovi brace Cohen. Evo, desilo se ove godine da su se te dvije stvari skoro podudarile. Nove Cohene jos nisam vidio. Nove Radioheade upravo slusam, i prvi put otkako znam za njih i za sebe ne padam u sevdah. Osjetim da je to sve dobro, i da ce mi se i svidjeti nakon sto odslusam nekoliko puta, i cak sam im i platio 7 eura za legalno skidanje, ne bi li se na neki nacin izvadio za sve ove godine tokom kojih sam potpuno besplatno uzivao u vrhunskoj muzici. Ipak, nije to vise to. Ostarili su oni. Ili sam ostario ja. Ili, nesto kontam, mozda kad nekog volis svijetli momenti prestaju zavisiti od muzike i filma.


Noviji postovi | Stariji postovi