Mozete je procitati ovdje

Posto me ovaj blogger odavno prestao interesovati, preselio sam se na drugu adresu.
ako jos zelite pronaci nesto o meni - nesto od mene, pozivam vas da me potrazite na
www.zoranherceg.com
Za sada su tu samo neki moji radovi, uskoro pocinje i blog. Premda NIMALO lican, vec iskljucivo vezan za umjetnost, kulturu i jos ponesto.
Hvala.

Ako znate ko je, ne treba vam slika. Ako ne znate, da stavim milion slika ovdje ne biste shvatili kako se veceras osjecam.

Zanimljiva FB zeza mi je pomogla da shvatim kako Bazdulj pise svoje kolumne. Pokusajte i vi!
Ukucaj ime: Zoran
Ukucaj ime laktom: tioran
ukucaj ime bradom: uioresanm
udari glavom o tastaturu nekoliko puta: Nije u Krležin opus "bogumilska tema", kako se to kaže, pala s Marsa. Ona je tek dio Krležine opsesije Jugoslavijom, jugoslavenskom posebnošću, južnoslavenskim kompleksom; bogumilska tema kod Krleže neodvojiva je od priče o Juraju Križaniću, od priče o "dalmatinskoj arhitekturi devetog i desetog stoljeća i dalmatinskoj renesansi i Dubrovniku", od priče o Prvom srpskom ustanku, naposljetku

Na službenim stranicama italijanske vlade osvanuo je jučer javni dopis kojim premijer Mario Monti detaljno objašnjava kako je proveo Novu godinu. Razlog dopisa je inicijativa parlamentarca Roberta Calderolija, eksponenta populističke Sjeverne lige, koji je od senata zatražio istragu zbog navodnih pretjeranih srestava utrošenih na premijersko obilježavanje praznika. "Premijer Monti precizira da nije bilo nikakvog slavlja u sjedištu vlade već da smo upriličili večeru u stanu, to jest rezidenciji koja stoji na raspolaganju predsjedniku vlade", piše u saopštenju. "Privatne prirode, večera je trajala od 20.00 31. decembra 2011 do 00.15 prvog januara 2012 u prisustvu Marija Montija i supruge, u svojstvu privremenih stanara navedenog stana, kao i kćerke i sina sa supružnicima, jedne sestre gospođe Monti sa supružnikom, i četvero djece, unuka gospođe i gospodina Montija, dobi između godine i pol i šest godina". Odmah nakon nabrajanja prisutnih, sastavljač dopisa je požurio da objasni da su "svi pozvani, a koji su boravili u Rimu u periodu od 27. decembra do 2. januara, odsjeli u hotelu Nazionale, naravno o ličnom trošku. Sam trošak večere platio je lično Mario Monti koji je, sjetićete se, odbio platu za poziciju predsjednika vlade i ministra ekonomije a kupovinu je obavila gospođa Monti u pojedinim trgovinama na trgu Santa Emenziana (tortellini i kolač) i u ulici Cola di Rienzo (kobasice i leće)". Predsjednik vlade Monti u svakom slučaju nije bio u stanju da "kategorički isključi mogućnost da je relativno veliki broj pozvanih (njih 10) mogao doprinijeti eventualnom uvećanom trošku struje, gasa i tekuće vode". Na kraju, italijanski premijer je našao za shodno da podsjeti na činjenicu da "se u svoju privatnu kuću u Milanu redovno vraća iz Rima vozom, osim ako se ne zadesi službeno putovanje".

Na cijenu vode i grijanja je znacajno uticao porast cijena struje i kokaina.

Mit o izgubljenom raju je samo arhetipsko sjecanje na momenat kad su ljudi, a nisu to morali biti Adam i Eva, i nije moralo imati veze s jabukama, prvi put iz cista mira zajebali stvari koje su do tada skroz dobro isle. Samo sto ljudima Djavo nije dao mira, a ne citiram Bibliju nego nas narod. Mi ljudi jednostavno imamo tu tendenciju da radimo kontra sopstvene srece. Kad sam pitao druga koji je spavao sa djevojkom najboljeg druga zasto je to ucinio, rekao mi je da je onaj drugi "nije znao valorizirati". na kraju su, predvidljivo, sva tri odnosa pukla, i svi su to znali od pocetka, i znali su da srljaju ne u vise uzitka, nego u manje, ne u vise srece, nego u manje, ali je opet bilo TAKO lako naci izgovor za samog sebe. Opravdanja su Djavolov izum ne da nas drzi podalje od onog vjecnog Raja, vec da nam uskrati i ovaj kratkotrajni.

Još radim na Half-Half, slici ciji sam zavrsetak vec nekoliko puta proslavio u kafani. Razmisljam o masi nekih stvari sada kad se taj kraj, konacno, ipak ponegdje nazire, a ponajvise u cinjenici da imam vec u glavi IDUCU sliku, i jedva cekam da je zapocnem. Jedna od stvari o kojima razmisljam je cinjenica da je Half-Half nesto najmanje ironicno sto u zivotu mozete zamisliti. Slika koja sama sebe uzima uzasno zaozbiljno. Rekoh sebi sinoc, PREVISE zaozbiljno, i tu se nekako zamislim. Zasto smatramo da je LOSE uzeti se zaozbiljno? Ako prelistamo bilo koji pregled istorije umjetnosti, shvaticemo da se zapadna umjetnost HILJADAMA GODINA uzimala zaozbiljno, sve do... pa, rekao bih do Marcela Duchampa.
Duchamp je zatrovao umjetnost ironijom.
Da, znam kako to zvuci.
Preozbiljno.
Nakon Duchampa, postalo je nekako cool biti ironican, i nasmijati se prije svega samoj umjetnosti. Ali, cemu taj smijeh? Naravno, i sam uzivam u smijehu, ali za tu svrhu koristim viceve, izvale, komedije i tako dalje. Zasto bi TO bila svrha umjetnosti? Ili, jos gore, kako to obicno biva, zasto bi PODSMIJEH bio svrha? Savremeni umjetnik sagleda neku temu koju zeli produbiti, sta ja znam, postkomunizam, nasilje, ljudske odnose, i onda to sofisticirano, umjetnicki onako, izironizira.
Problem je u tome sto ironija NIJE oruzje!
Tko kazem upravo ja koji sam do prije nekoliko dana tu recenicu ponavljao svima kao mantru. Sad shvatam da je ironija u stvari uljuljkavanje u sopstvenu superiornost nad problemom, ali nikako i njegovo rjesenje! Mozemo se mi u nasim krugovima tridesetogodisnjih kreativaca i clanova nevladinog sektora smijati koliko hocemo Dodiku, ili medjureligijskom vijecu, ali time samo dokazujemo koliko smo u stvari ne pametni, kako mislimo, nego, da izvinete, glupi. Mogu se ljudi smijati koliko hoce Berlusconiju jer su, zaboga, radical chic, lijevo orjentisani intelektualci ili sta sve ne, on je ipak na vlasti. Drugi ljudi, medju kojima moji roditelji, ili recimo nadrealisti, su se smijali devedesete godine na pomen rata, pa su se onda smijali sami sebi i u ratu, pod opsadom, smisljajuci viceve i nove skeceve. Nije poenta sto ih je smijeh mozda odrzao u teskim trenutcima i pod granatama, poenta je sto je do granata uopste doslo. Sto nisu ucinili nista. Ne kazem da su mogli sprijeciti rat, vjerovatno nisu, ali mogli su, vrlo jednostavno, pobjeci. Ali, izgleda, nisu mogli od smijeha. Neki i jesu, u stvari, poput Neleta ili Kusturice, i eno ih sad hodaju u sajkacama, slika i prilika mita, sto samo znaci da su se smijali i kad nisu kontali fol.
Na ozbiljne probleme bi se mozda trebalo, sta ja znam, mozda poceti reagovati na neki nacin?
Naravno, ne kazem da treba reagovati kroz umjetnost. Kazem samo da je umjetnost nekoc stvarala mitove, pa zasto to i sada ne bi radila? Onako... ozbiljno. Okruzeni smo mitovima, a sto im se god MI vise smijemo, to ih NEKO ozbiljnije shvaca. Zasto se nama sto se smijemo cinjenici da je Ceric izgubio psa koji se odaziva na ime Dudu nemoguce zamisliti da na mit odgovorimo mitom? Ljudi su se smijali Bushu, a on je ipak dobijao izbore, sve dok tamo neki Obama nije natjerao desetine hiljada ljudi da u horu, nacisticki, ponavljaju Yes we can.
Nije poenta ismijati mit, treba stisnuti pa ga stvoriti. Nije poenta dodati brkove Mona Lizi, poenta je nacrtati je.
Zasto gubimo bitke od ljudi koji se bez ikakve griznje savjesti shvataju preozbiljno?

Moje kolege i ja vec dugo smatramo da je povezivanje zelenog covjeculjka sa akcijom i sa pozitivnim osjecajem slobode pokreta diskriminatorsko naspram crvenog covjeculjka kojeg ljudi nikako ne vole vidjeti. Sad kad su nasi konacno opet na vlasti, pokrenuli smo inicijativu da se takav raspored obrne, jer smatramo da se zeleni covjeculjak ionako povezuje sa saburom, do bi se crveni trebao povezivati sa akcijom i sa revolucijom. Osim toga, svi znamo da pojedini ekstremisti (zna se ciji!) ionako ne postuju semafore! Vise detalja o ovoj inicijativi uskoro!